Podsvjesni um, koji je pod utjecajem navika iz djetinjstva, upravlja našim unutarnjim životom vizija, emocija i fokusa. Podsvjesni um će vješto uklanjati iz svijesti one emotivne impresije koje je uklanjao i za vrijeme djetinjstva.
Budući da se osoba u tijelu odrasle osobe susreće s puno više odgovornosti, a time i stresova, podsvjesni um će se naći u situaciji punog kapaciteta, odnosno neće više biti mjesta za toliko potisnutih emotivnih impresija te će time započeti proces pražnjenja, odnosno proces razbolijevanja tijela.
Podsvjesni um se prazni ili preko svjesnog uma ili preko tijela. U većini slučajeva to će biti tijelo, a razlog tomu je to što svjesni um neće dozvoliti da sadržaj onoga od čega je bio zaštićen ikad dođe ponovno u dodir s njim. Od toga sadržaja podsvjesni um ga je štitio tolike godine i male su šanse da će bilo kad biti spreman suočiti se i osvijestiti taj podsvjesni sadržaj (dovesti nešto iz podsvijesti u svjestan um). Tako će podsvijest tražiti od tijela neku vrstu reakcije, čija je funkcija da upozori dušu (promatrača), kroz materijalno tijelo, da se radi o preopterećenosti podsvijesti i da se neke stvari trebaju osvijestiti kako bismo izbjegli veće posljedice. Ukoliko nismo u stanju “pročitati” poruku, odnosno upozorenje, simptomi te poruke jednostavno će se nastaviti i pogoršavati. Tijelo i um programirani su da rade u takvom odnosu.
Logika je jednostavna: ukoliko svjesni um odbija većinu informacija koje mu dolaze kroz osjetila, lako je zaključiti da mu takva realnost ne odgovara. Tijelo dobije taj signal i pokrene proces samouništenja kroz različite poremećaje. Zato umjesto normalnih sto godina, danas u ovom dobu (Kali-yugi) živimo u prosjeku samo 70-tak. Mi doslovno odbacujemo ogroman period ljudskog života jer se ne želimo toliko dugo suočavati sa životom koji je neugodan i nepoželjan. Očito je da su utisci iz takvog života u velikoj većini neprivlačni i nepoželjni i da promatrač, odnosno duša, jedva čeka kraj priče. Za tako nešto pobrine se tijelo sa svojim nebrojenim mogućnostima poremećaja i autodestrukcije te s čitavim spektrom bolova i neugodnosti.
Središnji živčani sustav kontrolira sve kemijske reakcije u tijelu kao što su probava, tlak, lučenje hormona, imunitet, oštrina osjetila i brojne druge aktivnosti. No najvažnija funkcija koju živčani sustav kontrolira jest protok kisika u krvi do svih stanica našeg tijela. Ukoliko živčani sustav odluči da određenim stanicama uskrati samo 2% normalne količine kisika, doživljavamo bol, poremećaje i bolesti svih mogućih vrsta i simptoma.
Dakle, glavni je uzrok svih bolesti u tijelu nedovoljan protok kisika u stanice tijela u kojima osjećamo problem. Razlog zašto živčani sustav ne daje dovoljno kisika jest upravo to što dobiva onaj višak negativne energije iz podsvijesti koja traži olakšanje. To se olakšavanje podsvijesti događa na račun fizičkog tijela. Ukoliko se ne zaustavi taj signal iz podsvijesti, tijelo će nastaviti s poremećajima do konačne autodestrukcije u obliku neizlječive bolesti ili potpune iscrpljenosti imunog sustava. Sve bolesti, počevši od prehlade pa do tumora i leukemije, nastaju samo zato što određene stanice u našem tijelu ne dobivaju punu količinu kisika. To zapravo i nije bolest već aktivna komunikacija između promatrača i njegova tijela. To je također zaštita od živčanog sloma, jer sve te potisnute impresije moraju nekamo izaći i na neki način se manifestirati. I stoga, ako ne poznajemo korijenski uzrok pojave naših problema, tijelo će nam to dati do znanja preko bolova i poremećaja.
atma
0 komentari:
Objavi komentar